Jernej Kruder, Wikipedia
Svjetska i slovenska sportsko penjačka faca Jernej Kruder zadnji dan prošle godine popeo je Dugi rat 9a+ u uvali Vruja između Brela i Piska.
Više o ovom iznimnom podvigu pročitajte na stranicama Jutarnjeg i Slobodne Dalmacije 1 i 2.
I Durangači polako, upornim i napornom treniranjem, u mislima već zacrtavaju ovakve iznimne poduhvate.
Još nasmiješeni od prvog aprila dan ranije, u subotu 2.4. smo se uputili za Celje. Točnije obližnji Kotečnik. Kao da su samo nas čekali, pa su zbog moto-krosa zatvorili komad ceste od Bregane do Brežica i putovanje je već na početku imala obrise prave avanture. Jeste li ikad prolazili ispod autoputa prašnjavom, razrovanom cestom? I pratili kombi lokalne registracije, jer on kao zna gdje treba ići? Nakon pogrešnog skretanja, vraćanja, jednog mostića i 10 minuta prašnjavog drndanja ipak smo se dokopali asfalta. Potom Krško, Zidani Most, Laško, Liboje i nakon dva sata eto nas pod Kotečnikom.
Prilaz je preko kmetije Tratnik nakon parkinga u obližnjoj pilani. Dobro se pripremite jer vas čeka 25-30 minuta hoda po teškom terenu. To je, naravno, samo do najbližeg sektora.
I dok smo mi već bili spremni sunce se još nije probudilo. Stijena je ujutro bila hladna i nedruželjubiva. No, nismo se dali i osvajali smo smjer po smjer u sektoru B (Luska). Kako se i sunce počelo stidljivo pojavljivati osokolli smo se i na promjenu lokacije. A gdje drugo nego na Oltar?
Uzmite u obzir da je Kotečnik, barem prema broju smjerova (njih 349), najveće slovensko penjalište. Više možete naći na stranici plezanje.net. Iako sektori nisu jako daleko put od Luske do Oltara je strm i na trenutke vrlo, vrlo uzak. Nakon još 15-tak minuta smjestili smo se u podnožju još jedne prekrasne stijene.
Kako je sunce već lijepo zagrijalo bilo je ugodno za penjati. I stijena je manje izlizana nego u češće posjećenoj Luski. No, kako smo i sami posvjedočili prvi proljetni posjeti penjalištima znaju biti opasni. Nekoliko puta smo izbjegavali kamenje koje je letjelo iz smjera. Zato kacige na glavu. Na povratku smo naravno proslavili dolazak proljeća u već spomenutoj kmetiji. Cijene vrlo pristupačne, a i njjima je bilo drago ponovno vidjeti penjače nakon zimske pauze.
Šime Jurlina
Osokoljeni suncem upustili smo se u prvu proljetnu avanturu. S obzirom na obiteljski godišnji u Dubrovniku odabrano je najbliže odredište, Brgat. Simpatično penjalište s 15-tak smjerova na 10-ak je minuta vožnje od Dubrovnika prema jugu. Pravac je Bosanka-Žarkovica-Medena dolina, ali više o tome možete saznati na dobro uređenom webu lokalnog SPKa Pauka.
Dodatna je informacija kako je ovo penjalište dobilo i sektor B. To smo naravno shvatili jer smo zalutali, tj prošli pored sektora A i zaustavili se pokraj spitova najbližih cesti. To je novi sektor s pet smjerova, nema ga ni u vodičima ni na webu Pauka. U lijevom prevjesnom dijelu su ocjene u rasponu 6c-7x, a desno dvije četvorkice za zagrijavanje.
Kako bi se vratili do sektora A okrenuli smo broj mobitela na webu Pauka i dobili Danijela. Ljubazno nas je uputio nas je da se vratimo 100-150m nazad prema Medenoj dolini i potražimo prilaz sektoru A. Da ne lutate, prilaz počinje točno preko puta ograde s natpisom Privatan posjed. Pristup je kratak, ali komotno može imati ocjenu 3 (kažu Pauci naići ćete na prirodnu barijeru, čitaj hrpa kamenčuga). Stoga sve na leđa, ništa u ruke.
Oba sektora su okrenuta prema jugu tako da je sunca bilo do kasnog popodneva kada smo zaključili obiteljsku avanturu i vratili se u Grod. Ipak ne preporučam penjanje na Brgatu tijekom ljeta jer je i ovo slabašno proljetno sunce za nas bilo prejako.
Šime Jurlina
Lijepo vrijeme i (pra)bablje ljeto koje se odužilo (ko’ izbor mandatara) odlučili smo iskoristili za zadnji izlet u 2015. godini. Odabir lokacije pao je na Istru točnije Velu Dragu. Primarni razlog je bio to što je penjalište okrenuto prema jugu, jer ipak je bio kraj prosinca i svaka zraka sunca je bila dobro došla. Pa da počnemo sa par riječi o samoj lokaciji. Vela Draga je (dobro) stituirana na zapadnom dijelu parka prirode Učka. Točnije blizu istoimenog tunela te kako joj ime samo govori, to je veliki usjek (ili ti draga) nastao erozijom tla u istarskom kršu. Lokalitet obiluje geološkim fenomenima te navodno fosilima. No, kako se nitko od družine ne razumije pretjerano u te dvije stvari nam se činila samo kao jako lijepa lokacija. Do samog penjališta vodi put od uređenog parkinga kroz šumsku stazu na kojoj će te svako malo naletjeti na tablu koja objašnjava način formacije stijena te upućuje na neke posebnosti područja (nismo čitali bilo je rano jutro). Cijeli put nalikuje na muzej u prirodi. Prema vodiću postoji kraći i duži put do penjališta. Kontra mojih preferenca išli smo dužim putem jer kraći jednostavno nismo našli. Što se kasnije pokazalo kao dobra odluka. Put prikazan na info tablama vodi vas do vidikovca sa kojeg su pruža pogled na cijelu Velu Dragu te unutrašnjost Istre za što se isplatilo hodati desetak/petnaest minuta više. Samo spuštanje prema penjalištu je relativno lagano no treba paziti zbog siporina i kamenja koje se voli odranjati. Nošenje kacige je preporučljivo no ne i obavezno. Samo penjalište izgleda kao scenografija iz neke bajke s velikim kamenim stupovima koji se izdižu iz stijena vertikalno prema nebu. Stvarno djeluju primamljivo za penjanje. Od zanimljivosti bi izdvojili jedan 60m visoki smjer oznake 4 (nešto) koji se odrađuje u dva cuga. Na žalost nitko od nas nije bio opremljen i što je još važnije obučen (mislim na obuku ne odjeću i obuću) za takvo što. Tako da samo samo zavidjeli onima koji su penjali taj smjer. Naš prvi pothvat je bio smjer koji je u vodiču označen sa ocjenom 4 (nešto… ne pamtim) zvan “Bršljanov put”. Kako se pokazalo, vodič ne pokazuje rutu smjera baš najbolje. Smjer ide po bridu stupa no u jednom trenutku prestaju osiguranja tzv spitovi. Kako smo kasnije saznali spitovi za taj smjer se nastavljaju sa druge strane brida. Sam start je bio pomalo obeshrabrujuć ali ispostavilo se da sektor obiluje smjerovima koji su ocijenjeni težim ocjenama ali su puno ugodniji za penjanje (od Bršljanovog puta). Važno je napomenuti da je ovdje preporučljivo nositi kacigu. Jer iako je penjalište dosta “penjano” te smjerovi i oprema u njima dobro održavana još uvijek ima kamenja koje je labavo. Definitivno je penjalište za preporučiti, smjerova ima dosta i za svakog po nešto. Što je najvažnije štandovi se doimaju novima te nema prevezivanja. Uz malu opasku da su prvi spitovi ipak možda malo previsoko postavljeni. Samo penjalište ima dovoljno mjesta za svu potrebnu opremu i sigurno zihranje. Već spomenuta orijentacija prema jugu čini ga idealnim za hladnije periode godine. Ljeti (po čelopećini) ne znam dal’ bi bilo toliko ugodno iako ima dosta raslinja koje bi moglo pružati ugodnu sjenu. Sa zadnjim zarakama sunca samo se oprostili od penjališta te prateći lokalne penjače do parkinga se vratili kraćim putem. Koji je (usput budi rečeno) puno strmiji od onog kojim smo mi došli. To je razlog zašto ga nismo našli kad smo se spuštali je bio što su mjesto na kojem se spaja sa glavnom stazom kamuflirano. Vjerovatno iz sigurnosnih razloga da ne bi neki putnik namjernik (Čeh) pokušao proći tu rutu u japankama. Kad se podvuče crta, jako lijepo mjesto za penjanje, ali i za edukativnu šetnju čisto planinarski. Jedina zamjerka je tunelarina koja sa plaća u oba smjera, a skuplja je od relacije Zagreb – Karlovac.
Krešimir Radeljić
Spajanjem petka, 09.10.2015., dobili smo dugi vikend kao stvoren za Paklenicu i našu alpinističku školu i školu dugih smjerova. Nakon jutarnjih vježbi u četvrtak, krenulo se odmah u smjerove gdje su već tečajci mogli voditi pojedine dijelove dugih smjerova te su svi to odradili uspješno! Petak se (unatoč prognozi) pokazao kao savršen dan za penjanje, sunce, bez vjetra, cca 20 stupnjeva u kanjonu. Penjalo se sve od Ovčjeg kuka pa do Stupa Anića Kuka, ocjene od 3+ pa sve do 6a+. Dan iskorišten na najbolji mogući način završio je vježbom samospuštanja u više dužina. Koliko je petak bio odličan, toliko su nam vremenske prilike u subotu pobacile. Ipak, bilo je dovoljno da odradimo par vježbi izrada sidrišta s postavljanjem opreme i za vježbu izrade karabinerske kočnice.
Odličan vikend je (naravno) zaključen subotnjom roštiljadom i gledanjem tekme Hrvatska – Bugarska. Veselimo se idućem planiranom izletu na Dabarske Kukove krajem listopada, držimo fige da nam vrijeme dopusti!
Galerije fotografija pogledajte na ovim linkovima: FB galerija 1 i FB galerija 2.
Portafortuna Krk
Rekordan broj turista na cesti. Najtopliji dan u godini. Odredište nepoznato. Jednom riječju – avantura. I to kakva.
Prilaz u stilu Indiana Jonesa, da smo bar ponijeli i mačete. Makija grize, grane se odlamaju. Gori i nebo i zemlja. Dok smo se probili do penjališta već smo popili pola zaliha vode. Ali Krešo aka Sport Billy u ruksaku ima spremno još 5 boca!? Svaka čast, majstore!
Iz džungle izlazimo u podnožju sektora C i nailazimo na skupinu zagrebačkih penjača koji su tu cijeli vikend. Dobar potez jer stvarno ima svega za penjati. Na +40 se zagrijavamo u sektoru D na 25 metarskim laganicama. Oči peku, lipti znoj s nas. Stijena odlična, optimalno zagrijane penjačice drže stopinke k’o uhljebi pozicije.
Sektor C
Irena, Krešo i Tomica nastavljaju u sektoru D, a Daniel i ja se prebacujemo u sektor C. Go hard or go home. Kretanje u podnožju se pokazuje zahtjevnijim od penjanja. Japanke slobodno ostavite doma.
U sektoru C sve duge pruge. Nema smjera kraćeg od 25 metara. Od uzbuđenja smo na iglama i odmah se bacamo na Needles and pins (6a+). Daniel prolazi, meni fali snage u detalju. Prolazim tek iz drugog pokušaja. Ne mogu na mišiće po toj vrućini, godina proizvodnje uzima svoj danak.
Ali srce ne zna za godine i zato idemo dalje na Forever Young (6a). Ovaj put prolazim detalj iz prve. Savjet – nemojte se zavlačiti u kamin. Štand na 33 metra, ljepotica od smjera. Kao i u gotovo svim drugim smjerovima – obavezno prevezivanje.
Bacamo se još na dvije lijepe petiCe, Metulji so srečni i Eierbar. Detalj u pukotini u gornjoj trećini smjera, mora se malo i na snagu. Meni dosta, iskapio još litru vode i odmaram.
Daniel pak nastavlja i priključuje se trojci desno od nas. Oni također pomiču granice. Tomica postavlja svoj prvi on-sight 5c. Respect!
Vodič možete naći ovdje. I zapamtite kod drugih (drvenih) vrata obavezno nastavite desno po stazi. Inače nabaviti mačete. Galerija fotki ovdje.
Šime Jurlina
U Durangu smo Dan državnosti 2015. proslavili smo kako mu i dolikuje – penjački. Zapravo vrijeme nas je tako dobro poslužilo da smo slavili cijeli produženi vikend.
U prvom planu je naravno bilo penjanje, ali dane smo provodili raznoliko. Bilo je tu kupanja, planinarenja, zasluženog opuštanja te kao i uvijek pričanja lovačkih priča. ‘E znaš ono kad sam popeo…’, čulo bi se navečer kod Dinka. Ali, stvarno se popelo. Bilo je tu i kratkih i dugih smjerova, postavljanja i padanja, vođenja i praćenja. Zalutalo se i u koji 6b jer ‘ko ima para za kupiti novi vodič s novim ocjenama!? Kad bi udarilo sunce, pobjegli bi preko potoka na hlađenje.
Vidimo se ubrzo na sljedećem Durangovom izletu, a dotad bacite pogled na galeriju fotki ovdje.
[slideshow_deploy id=’2504’]
Tijelovo smo iskoristili za izlet u obližnje slovensko mjestašce Armeško. Malo penjalište, ali lijepo uređeno s klupicama, stolovima i stepenicama. Od parkirališta je 10 minuta strmom šumskom stazom do stijene. Penjali smo u sektoru A/II gdje se nalazi 17 smjerova. Penjalište je pogodno za početnike jer je polovica smjerova ocjena 4a do 4c. Taj smo dio odradili tijekom jutra, a potom smo se povukli u hlad u teže smjerove. Gargamel (5c) ima detalj odmah na ulazu, a nakon drugog kompleta je dvije ocjene lakši. Odpisani (5b) je tvrdi 5b cijelom dužinom, ima prevjes i statični detalj u gornjem dijelu. Smotana (6a) je, kako bi Ines i ja rekli, dva prsta-jedan prst. U gornjem dijelu rupice zahtijevaju snažne prste, a lijepih mjesta za noge je malo. Nakon cijelog dana penjanja, svladao nas je umor. Prije povratka uz Zagreb osvježili smo se u Krškom, u Rock Biker bar cafeu uz rijeku Savu.
Baška, jer je blizu i super! Nadobudni Durangovci su odlučili iskoristiti lijepi vikend, pa smo se zaputili na najbliže morsko penjalište na otoku Krku, tj. penjati u Baškoj. Odabrali smo penjalište Portafortuna, koje se nalazi par minuta vožnje od mjesta Draga Bašćanska. Do samog sektora ima dvadesetak minuta laganog hoda, a ono što nas je dočekalo na cilju je pregršt održavanih smjerova, stijena u hladu u popodnevnim satima te fenomenalan pogled sa štandova na stijene, zelenilo i more. Zanimljivost koju je čuo autor ovog teksta je da su planinarske staze (markacije) i penjališta oko Baške zapravo uredili i održavaju Česi koji su veliki zaljubljenici u ovaj dio otoka. Iako je bio početak svibnja (penjali smo vikend 9-10.5.), neki su se okupali, a dogovorili smo i skorašnji povratak i uživanje u višednevnom penjanju.
Valentin Rošić
Durangova proljetna Sportsko penjačka škola odradila je posljednji izlet. Uputili smo na Kamenjak, točnije 771m visok Mali Kamenjak. Obavezni element bio je abseil za koji su mnogi imali podvojene osjećaje. Rezultat je bio opće oduševljenje i pitanje ‘Jel možemo ići ponovno?’. Naravno :).
Šestero tečajaca iskoristilo je priliku i pristupilo praktičnom dijelu ispita, dok sve ostalo polaganje očekuje u četvrtak 14. svibnja u dvorani Fothia na Jankomiru. Galerija fotografija s izleta na Kamenjak ovdje.