U subotu 03.06. smo sa skupinom veselih i hrabrih penjača održali atraktivni i pozitivnom vibrom nabijen Absajl kamp – specijalnost Duranga u kojoj naši članovi i ostali prijatelji kluba istinski uživaju svaki put.
Ovoga puta uvjeti su bili izazovni zbog jake bure, ali ekipa se nije dala pokolebati i odradili su sve majstorski u maniru vrhunskih penjača
Slike govore više od riječi pa ih donosimo nekoliko u nastavku, a svima koji su sudjelovali u kampu poseban pozdrav 
i respect
Lijepo vrijeme i (pra)bablje ljeto koje se odužilo (ko’ izbor mandatara) odlučili smo iskoristili za zadnji izlet u 2015. godini. Odabir lokacije pao je na Istru točnije Velu Dragu. Primarni razlog je bio to što je penjalište okrenuto prema jugu, jer ipak je bio kraj prosinca i svaka zraka sunca je bila dobro došla. Pa da počnemo sa par riječi o samoj lokaciji. Vela Draga je (dobro) stituirana na zapadnom dijelu parka prirode Učka. Točnije blizu istoimenog tunela te kako joj ime samo govori, to je veliki usjek (ili ti draga) nastao erozijom tla u istarskom kršu. Lokalitet obiluje geološkim fenomenima te navodno fosilima. No, kako se nitko od družine ne razumije pretjerano u te dvije stvari nam se činila samo kao jako lijepa lokacija. Do samog penjališta vodi put od uređenog parkinga kroz šumsku stazu na kojoj će te svako malo naletjeti na tablu koja objašnjava način formacije stijena te upućuje na neke posebnosti područja (nismo čitali bilo je rano jutro). Cijeli put nalikuje na muzej u prirodi. Prema vodiću postoji kraći i duži put do penjališta. Kontra mojih preferenca išli smo dužim putem jer kraći jednostavno nismo našli. Što se kasnije pokazalo kao dobra odluka. Put prikazan na info tablama vodi vas do vidikovca sa kojeg su pruža pogled na cijelu Velu Dragu te unutrašnjost Istre za što se isplatilo hodati desetak/petnaest minuta više. Samo spuštanje prema penjalištu je relativno lagano no treba paziti zbog siporina i kamenja koje se voli odranjati. Nošenje kacige je preporučljivo no ne i obavezno. Samo penjalište izgleda kao scenografija iz neke bajke s velikim kamenim stupovima koji se izdižu iz stijena vertikalno prema nebu. Stvarno djeluju primamljivo za penjanje. Od zanimljivosti bi izdvojili jedan 60m visoki smjer oznake 4 (nešto) koji se odrađuje u dva cuga. Na žalost nitko od nas nije bio opremljen i što je još važnije obučen (mislim na obuku ne odjeću i obuću) za takvo što. Tako da samo samo zavidjeli onima koji su penjali taj smjer. Naš prvi pothvat je bio smjer koji je u vodiču označen sa ocjenom 4 (nešto… ne pamtim) zvan “Bršljanov put”. Kako se pokazalo, vodič ne pokazuje rutu smjera baš najbolje. Smjer ide po bridu stupa no u jednom trenutku prestaju osiguranja tzv spitovi. Kako smo kasnije saznali spitovi za taj smjer se nastavljaju sa druge strane brida. Sam start je bio pomalo obeshrabrujuć ali ispostavilo se da sektor obiluje smjerovima koji su ocijenjeni težim ocjenama ali su puno ugodniji za penjanje (od Bršljanovog puta). Važno je napomenuti da je ovdje preporučljivo nositi kacigu. Jer iako je penjalište dosta “penjano” te smjerovi i oprema u njima dobro održavana još uvijek ima kamenja koje je labavo. Definitivno je penjalište za preporučiti, smjerova ima dosta i za svakog po nešto. Što je najvažnije štandovi se doimaju novima te nema prevezivanja. Uz malu opasku da su prvi spitovi ipak možda malo previsoko postavljeni. Samo penjalište ima dovoljno mjesta za svu potrebnu opremu i sigurno zihranje. Već spomenuta orijentacija prema jugu čini ga idealnim za hladnije periode godine. Ljeti (po čelopećini) ne znam dal’ bi bilo toliko ugodno iako ima dosta raslinja koje bi moglo pružati ugodnu sjenu. Sa zadnjim zarakama sunca samo se oprostili od penjališta te prateći lokalne penjače do parkinga se vratili kraćim putem. Koji je (usput budi rečeno) puno strmiji od onog kojim smo mi došli. To je razlog zašto ga nismo našli kad smo se spuštali je bio što su mjesto na kojem se spaja sa glavnom stazom kamuflirano. Vjerovatno iz sigurnosnih razloga da ne bi neki putnik namjernik (Čeh) pokušao proći tu rutu u japankama. Kad se podvuče crta, jako lijepo mjesto za penjanje, ali i za edukativnu šetnju čisto planinarski. Jedina zamjerka je tunelarina koja sa plaća u oba smjera, a skuplja je od relacije Zagreb – Karlovac.
Krešimir Radeljić
Spajanjem petka, 09.10.2015., dobili smo dugi vikend kao stvoren za Paklenicu i našu alpinističku školu i školu dugih smjerova. Nakon jutarnjih vježbi u četvrtak, krenulo se odmah u smjerove gdje su već tečajci mogli voditi pojedine dijelove dugih smjerova te su svi to odradili uspješno! Petak se (unatoč prognozi) pokazao kao savršen dan za penjanje, sunce, bez vjetra, cca 20 stupnjeva u kanjonu. Penjalo se sve od Ovčjeg kuka pa do Stupa Anića Kuka, ocjene od 3+ pa sve do 6a+. Dan iskorišten na najbolji mogući način završio je vježbom samospuštanja u više dužina. Koliko je petak bio odličan, toliko su nam vremenske prilike u subotu pobacile. Ipak, bilo je dovoljno da odradimo par vježbi izrada sidrišta s postavljanjem opreme i za vježbu izrade karabinerske kočnice.
Odličan vikend je (naravno) zaključen subotnjom roštiljadom i gledanjem tekme Hrvatska – Bugarska. Veselimo se idućem planiranom izletu na Dabarske Kukove krajem listopada, držimo fige da nam vrijeme dopusti!
Galerije fotografija pogledajte na ovim linkovima: FB galerija 1 i FB galerija 2.
U Durangu smo Dan državnosti 2015. proslavili smo kako mu i dolikuje – penjački. Zapravo vrijeme nas je tako dobro poslužilo da smo slavili cijeli produženi vikend.
U prvom planu je naravno bilo penjanje, ali dane smo provodili raznoliko. Bilo je tu kupanja, planinarenja, zasluženog opuštanja te kao i uvijek pričanja lovačkih priča. ‘E znaš ono kad sam popeo…’, čulo bi se navečer kod Dinka. Ali, stvarno se popelo. Bilo je tu i kratkih i dugih smjerova, postavljanja i padanja, vođenja i praćenja. Zalutalo se i u koji 6b jer ‘ko ima para za kupiti novi vodič s novim ocjenama!? Kad bi udarilo sunce, pobjegli bi preko potoka na hlađenje.
Vidimo se ubrzo na sljedećem Durangovom izletu, a dotad bacite pogled na galeriju fotki ovdje.
[slideshow_deploy id=’2347’]
Usprkos prognozama kako nas za vikend čeka kiša, hrabro smo se uputili u Paklenicu na prvomajski školski izlet. I kako to obično biva kad Neno da ćemo se cijeli vikend penjati, onda se cijeli vikend i penjemo. Kišno subotnje jutro smo pak iskoristili za vježbu prevezivanja na štandu. Sve ostalo od petka ujutro do nedjelje popodne smo proveli na stijeni. Iz dana u dan primjenjuju se usvojene tehnike pa su do kraja izleta tečajci već sami i ukapčali. Kratke sportske smjerove smo penjali u Klancima, sektori od Bunara do Zave. Hrabriji pak i preko potoka koji je je zbog kiše nabujao u rijeku. Duge sportske smjerove penjalo se pak od Velikog Ćuka, Ovčjeg kuka do Velikog Vitrenika. Galerija fotografija ovdje.
[slideshow_deploy id=’2183’]
Malobrojna skupina instruktora i polaznika Ljetne alpinističke škole uputila se 11. i 12. travnja na izlet u Paklenicu. Pod vodstvom Tomislava Jakopeca, Ivanke Jakopec i Nenada Jovića stigli smo na prvi službeni izlet od jeseni 2014. i veoma smo se veselili ponovno penjati u prirodi. Počeli smo, kao i uvijek, ranoranilački. Ustajanje u 6h, na ulaznoj rampi NP Paklenica već u 7.15h. Prvi dan se penjalo Prijatelju moj (3), Ča je od Draga je od Draga (5b), Armadillon (6a), Oprosti mi pape (4a). Bilo nas je po cijelom kanjonu uzduž i poprijeko. Radilo se na komunikaciji, vođenju u smjeru, slaganju štandova, korištenju tehničke opreme pri penjanju. Drugi dan također rani polazak za dio ekipe koja ide u Stup Anića kuka. Penjalo se Thuringer Weg (6a), a gužva je bila poprilična. Naravno da naša škola nije bila jedina koja je iskoristila lijepo vrijeme i uputila se na Velebit. U jednom trenutku su prilikom izlaska iz smjera i abseila Abseil pistom Marko i Ivica bili okruženi slovenskim alpinistima sa svih strana. I odozgora i odozdola. Iako smo krenuli rano i planirali popeti i Catch the rainbow (5a) u Zapadnoj stijeni Anića kuka, zbog gužve ipak nismo uspjeli. Na dnu smjera smo vidjeli zagrebačke kolege kako penju Boru (5a) i to planiramo na sljedećem izletu (obavezno 70m štrik). I dok nas malo i propuhala bura (fino sam se prehladio), ostatak ekipe je južnije penjao Josipa Debeljaka (4a). Oni su se pak dobro preznojili na suncu i ohladili na potoku. Dan smo završili okupljanjem kod Dinka i dogovorom za sljedeće izlete škole. Tjedni brzo prolaze, uskoro nas čeka i ispit.
Šime Jurlina
Ponte Porton (spominje se i kao Most na Mirni), cestovno je raskrižje 12 km jugoistočno od Buja u središnjoj Istri. Most je vjerojatno, tako piše na Internetima, postojao već u rimsko doba, kad je preko Mirne prelazila Flavijevska cesta. U srednjem i ranom novom vijeku cesta je izgubila važnost, ali je Ponte Porton bio krajnja točka do koje su uzvodno Mirnom dopirali veći brodovi.
Na tom mjestu, nedaleko istoimenog (zatvorenog) restorana, otprilike 500 m po makadamskoj cesti, nalazi se uređena stijena za sportsko penjanje. Upozoravamo da treba malo pažljivije tražiti jer je penjalište, iako odmah uz cestu, skriveno redom drveća i raslinja. Smjerovi su dobro opremljeni, tako kaže i u vodiču, ali to ne znači da na nekim smjerovima ne treba biti spreman na prevezivanje. Spitovi i štandovi djeluju novo i kvalitetno, ali raslinje na stijeni i oko nje nije baš održavano pa malo smeta prilikom penjanja – s druge strane dobar je hlad u podnožju stijene. Na penjalištu nema nikakve „logistike“, ali autom se može lako doći do neke pumpe ili OPG-a.
Težine smjerova su u rasponu od par četvorki, puno petica, šestica (dalje nismo gledali)… većinom smo penjali petice koje su vrlo izvedive i zanimljive te jako dobre za stjecanje iskustva u penjanju na lokaciji koja je malo zapuštena i nije mainstream što je jedan dodatni faktor u cijeloj priči.
Važno za napomenuti… na dosta smjerova prvi spit je neobično visoko od zemlje, vjerojatno zato što je prvi dio lakši za penjanje, ali nije ugodno… naišli smo na neke komade stijene koji se miču (stijene se ne bi trebale micati) pa treba malo paziti… ukoliko uočite veliki grm začinskog bilja nasred smjera treba ga nastojati zaobići (lijevo ili desno), a nikako ne zabiti glavu u njega (ravno) – govorim iz osobnog iskustva, ukusno je, ali nije neka fora…
Penjalište za preporuku… nadamo se da će biti zainteresiranih za eventualni ciljani izlet na dan – dva u malo većem broju. Više fotografija ovdje.
Pozdravljaju vas Martina, Tanja, Vilim i Siniša!
Karin? Šta reci – relativno teško penjalište, sektor Cassin gdje smo penjali ima smjer najlakše ocjene 5c, ali nažalost, jedan ružan 5c. Posebno nakon što je Pere malo i promijenio smjer blizu sidrišta, što me odmah vodi i opasnoj strani penjališta Karin. Desilo nam se da smo mogli biti u velikim problemima. Da je Hrvoje, koji je osiguravao Peru, stajao na mjestu malo dalje od stijene, moj subjektivni dojam Karina bi bio sigurno drugačiji. Naime, pri penjanju, Peri se odlomio dobar dio stijene. Od Hrvoja (pol metra max) je prošlo par komada kamenja solidne veličine (dovoljne da budu opasne po život). Imali smo sreće što je Pere uspio gore zadržati najveći kamen, te smo nakon postavljanja na sigurno mjesto i pomicanja užeta na sigurnu poziciju za daljnje osiguravanje, zadivljeno gledali kako kamen veličine manje automobilske gume Pere baca dalje od nas i od smjera Zaključak, Karin je definitivno penjalište gdje treba paziti na kompaktnost stijene, uvijek isprobati pa se tek onda oslanjati na hvatište. I naravno uvijek koristiti kacigu.
Što se tiče mojeg dojma Karina – ostao mi je nedovršeni 6a i stvarno bi se volio vratiti tamo (već se vrte razni planovi i kombinacije u glavi). Ponajviše zbog smjerova Totem (6b) te Cochise (7a) kojeg su penjali Pere i Hrvoje. Volim prevjesne smjerove kojih na penjalištu Karin ima više nego dovoljno te mi je samo zbog toga atraktivno penjalište. Postoji i negativna strana – nedostaje dosta sidrišta. Spitovi postoje i u nekim ima bežanaca, ali ovdje se obavezno penje s paničarom na sebi kako bi po potrebi mogli obaviti i prevezivanje na sidrištu.
Marko Šeler
Dio članova SPK Durango organizirao je prošlog vikenda jednodnevni sportsko-penjački izlet u Armeško – penjalište u Sloveniji u blizini Krškog. Odredište je na svega pola sata od Zagreba. Pristup do stijene je malo zahtjevnijim šumskim putem otprilike 10 minuta. Lokacija je prekrasna, djelomično u hladu, a s nama je bila samo još manja skupina domaćih penjača. Smjerovi su zanimljivi i ima jako dobrih 4-ki s prevjesima koji su taman za pomicanje granica početnika penjača. Naravno ima i težih lijepih smjerova na biranje. Smjerovi su pospitani i imaju dobre štandove – nismo se trebali prevezivati.
Jedna napomena – pristup i podnožje stijene je dosta strmo i sklisko pa treba voditi računa o obući.
Od logistike, na samom penjalištu nema wc-a, vode i sl. tako da se treba opskrbiti s dovoljno tekućine. Nedaleko penjališta na glavnoj cesti nalazi se gostilna s dobrim točenim pivom i hranom.
U svakom slučaju preporučujemo – odlično penjalište i vrlo blizu! Više možete pogledati na stranici plezanje.net.
Martina, Tanja, Vedran, Mario i Siniša
SPK Durango zadnji vikend u lipnju 2014. organizirao je izlet u NP Paklenica. Penjali su se kratki sportski smjerovi. Lijepo vrijeme poslužilo je penjače. Našim ovogodišnjim tečajcima ovo je bio prvi službeni klupski izlet. Sav teški rad se isplatio, već na prvom izletu se vidi napredak u penjačkim tehnikama. Vidimo se na Kornatima!
