Kalnik 13.4.

[slideshow_deploy id=’1053’]

Gdje je žuto, crveno, plavo!?

Ovu nedjelju tečajci su prvi puta penjali vani, na pravoj stijeni.

«Kalnik, idemo na Kalnik!»

«De Neno kud ćeš ih prvi puta voditi na Kalnik!?!

«Ako zavole penjanje na Kalniku, voljet će ga cijeli život. Penjanje negdje drugdje nakon Kalnika bit će im čista uživancija.»

«Ok, you are the Boss.»

Kaj možeš nego složiti se s iskusnijim. Sjetila sam se sebe prvi puta na Kalniku. Kod nas je to odradio malo drugačije, prvo Paklenica pa Kalnik. Nakon tramvajaca na Paklenici Kalnik me doslovno šokirao.

 

«Kaj je ovo!? Di da se primim!?»

«Imaš tu sloper jedan!»

«Ma kakav sloper!? Tramvajac mi daj! Di su tramvajci!?»

Kad naiđeš na tramvajac na Kalniku poljubi ga i pozdravite se, teško da ćeš ubrzo vidjeti još jedan.

 

Tako su došli i naši tečajci na Kalnik.

«Kaj je ovo? Trnoružica? 4a? Super, idem ja tu!»

«To ti je kalnički 4a» – velim ja.

«Ok, može!»

Reko da mu ispričam sad ili poslije za traume koje imam od Trnoružice na svojoj školi? Krenula postavljat smjer, prvi spit u prevjesu sam preskočila jer nisam mogla do njega. Pa nisam mogla ni do drugog tako da sam išla ukapčat tek treći. Glupost koju ovdje pišem zbog tečajaca, nemojte to nikad raditi. Da sam pala, ne bih dobro prošla. Neno uvijek kaže – bolje učiti na tuđim glupostima nego na svojima. Učite vi na mojoj i ne preskačite spitove, ako nejde nađite drugi smjer. Ne leži svima sve, bez obzira na ocjenu smjera.

No, vratimo se mi ljepšim temama. Trnoružica je u nedjelju bila pravi hit! Svi su je prošli na top, neki se namučili više, neki prošli bez beda. Kalnička (4b) je isto svima legla. Penjao se još i Kratki (4b), Rambo (5a), Bezimeni (5c) i Štore (5c).

Bilo je veselo, svako malo se čulo: «Gdje da se primim!? Nemam se gdje primiti! Gdje da stavim nogu!?»

Neki su došli i na ideju da bi mogli pofarbati malo grifove, da se vide. Nema vani crveno, žuto, plavo…to i je čar penjanja vani, osim snage koristiti i glavu, tehnike, znati gdje se odmoriti, osmisliti kako dalje…no, sve se to vježba i stvar je volje, ne snage.

Za sada, ono što je nama bitno je da svi slušaju, doživljavaju i primjenjuju sigurnosne tehnike. Paze kako osiguravaju, komuniciraju s partnerom i usredotočeni su jedan na drugoga. Tehnike, vještina i savladavanje težih smjerova doći će s vremenom.

Ekipa, sve pohvale!

Ana Jurković