Jučer sam se u dvorani Fothia, kao i mnogo puta do sada, upravo pripremao za postavljanje jednog smjera u vodstvu. Moj penjački partner Šapica (ex Marin Šapit) i ja smo napravili sve po PS-u, dvostruko provjeravanje tj. mini check lista koju uvijek prođemo prije svakog uspona, a koja nas čuva od glupih pogrešaka kakvih u penjanju ne bi trebalo biti. Provjerili smo čvor kojim sam bio navezan na pojas, zatim način kako je uže umetnuto u njegov ATC, kako je ATC matičarem spojen na pojas i da li je isti zategnut tj matica zategnuta kako treba. Završno uvijek provjeravam sistem još i na način da uhvatim slobodni kraj užeta rukom istovremeno potežući naglo kraj užeta na kojem je navezan penjač. Tako simuliram slučaj pada, a zauzvrat još dobijem i eksperimentalni „dokaz“ da sistem funkcionira.

Sve pet. Osim što sam rukom na cca metar udaljenosti od mog čvora napipao čudnovato stanjeni dio štrika. I nije prvi put da sam ga osjetio, već je neko vrijeme tamo samo ga ignoriram. Znate ono kad vam na ramenu stoji onaj lik s rogovima i vilama i potiho govori – „daj buraz, di ćemo sad kratit ovo već kratko 25-metarsko uže! Ili, ne daj Bože, investirat u novo! Pa znaš da nismo pri parama…“.  Više pročitajte ovdje.

Text by: Nenad Jović, instruktor sportskog penjanja