Još nasmiješeni od prvog aprila dan ranije, u subotu 2.4. smo se uputili za Celje. Točnije obližnji Kotečnik. Kao da su samo nas čekali, pa su zbog moto-krosa zatvorili komad ceste od Bregane do Brežica i putovanje je već na početku imala obrise prave avanture. Jeste li ikad prolazili ispod autoputa prašnjavom, razrovanom cestom? I pratili kombi lokalne registracije, jer on kao zna gdje treba ići? Nakon pogrešnog skretanja, vraćanja, jednog mostića i 10 minuta prašnjavog drndanja ipak smo se dokopali asfalta. Potom Krško, Zidani Most, Laško, Liboje i nakon dva sata eto nas pod Kotečnikom.
Prilaz je preko kmetije Tratnik nakon parkinga u obližnjoj pilani. Dobro se pripremite jer vas čeka 25-30 minuta hoda po teškom terenu. To je, naravno, samo do najbližeg sektora.
I dok smo mi već bili spremni sunce se još nije probudilo. Stijena je ujutro bila hladna i nedruželjubiva. No, nismo se dali i osvajali smo smjer po smjer u sektoru B (Luska). Kako se i sunce počelo stidljivo pojavljivati osokolli smo se i na promjenu lokacije. A gdje drugo nego na Oltar?
Uzmite u obzir da je Kotečnik, barem prema broju smjerova (njih 349), najveće slovensko penjalište. Više možete naći na stranici plezanje.net. Iako sektori nisu jako daleko put od Luske do Oltara je strm i na trenutke vrlo, vrlo uzak. Nakon još 15-tak minuta smjestili smo se u podnožju još jedne prekrasne stijene.
Kako je sunce već lijepo zagrijalo bilo je ugodno za penjati. I stijena je manje izlizana nego u češće posjećenoj Luski. No, kako smo i sami posvjedočili prvi proljetni posjeti penjalištima znaju biti opasni. Nekoliko puta smo izbjegavali kamenje koje je letjelo iz smjera. Zato kacige na glavu. Na povratku smo naravno proslavili dolazak proljeća u već spomenutoj kmetiji. Cijene vrlo pristupačne, a i njjima je bilo drago ponovno vidjeti penjače nakon zimske pauze.
Šime Jurlina