Vela Draga i po zimi nam je draga

vela draga (10)

Lijepo vrijeme i (pra)bablje ljeto koje se odužilo (ko’ izbor mandatara) odlučili smo iskoristili za zadnji izlet u 2015. godini. Odabir lokacije pao je na Istru točnije Velu Dragu. Primarni razlog je bio to što je penjalište okrenuto prema jugu, jer ipak je bio kraj prosinca i svaka zraka sunca je bila dobro došla. Pa da počnemo sa par riječi o samoj lokaciji. Vela Draga je (dobro) stituirana na zapadnom dijelu parka prirode Učka. Točnije blizu istoimenog tunela te kako joj ime samo govori, to je veliki usjek (ili ti draga) nastao erozijom tla u istarskom kršu. Lokalitet obiluje geološkim fenomenima te navodno fosilima. No, kako se nitko od družine ne razumije pretjerano u te dvije stvari nam se činila samo kao jako lijepa lokacija. Do samog penjališta vodi put od uređenog parkinga kroz šumsku stazu na kojoj će te svako malo naletjeti na tablu koja objašnjava način formacije stijena te upućuje na neke posebnosti područja (nismo čitali bilo je rano jutro). Cijeli put nalikuje na muzej u prirodi. Prema vodiću postoji kraći i duži put do penjališta. Kontra mojih preferenca išli smo dužim putem jer kraći jednostavno nismo našli. Što se kasnije pokazalo kao dobra odluka. Put prikazan na info tablama vodi vas do vidikovca sa kojeg su pruža pogled na cijelu Velu Dragu te unutrašnjost Istre za što se isplatilo hodati desetak/petnaest minuta više. Samo spuštanje prema penjalištu je relativno lagano no treba paziti zbog siporina i kamenja koje se voli odranjati. Nošenje kacige je preporučljivo no ne i obavezno. Samo penjalište izgleda kao scenografija iz neke bajke s velikim kamenim stupovima koji se izdižu iz stijena vertikalno prema nebu. Stvarno djeluju primamljivo za penjanje. Od zanimljivosti bi izdvojili jedan 60m visoki smjer oznake 4 (nešto) koji se odrađuje u dva cuga. Na žalost nitko od nas nije bio opremljen i što je još važnije obučen (mislim na obuku ne odjeću i obuću) za takvo što. Tako da samo samo zavidjeli onima koji su penjali taj smjer. Naš prvi pothvat je bio smjer koji je u vodiču označen sa ocjenom 4 (nešto… ne pamtim) zvan “Bršljanov put”. Kako se pokazalo, vodič ne pokazuje rutu smjera baš najbolje. Smjer ide po bridu stupa no u jednom trenutku prestaju osiguranja tzv spitovi. Kako smo kasnije saznali spitovi za taj smjer se nastavljaju sa druge strane brida. Sam start je bio pomalo obeshrabrujuć ali ispostavilo se da sektor obiluje smjerovima koji su ocijenjeni težim ocjenama ali su puno ugodniji za penjanje (od Bršljanovog puta). Važno je napomenuti da je ovdje preporučljivo nositi kacigu. Jer iako je penjalište dosta “penjano” te smjerovi i oprema u njima dobro održavana još uvijek ima kamenja koje je labavo. Definitivno je penjalište za preporučiti, smjerova ima dosta i za svakog po nešto. Što je najvažnije štandovi se doimaju novima te nema prevezivanja. Uz malu opasku da su prvi spitovi ipak možda malo previsoko postavljeni. Samo penjalište ima dovoljno mjesta za svu potrebnu opremu i sigurno zihranje. Već spomenuta orijentacija prema jugu čini ga idealnim za hladnije periode godine. Ljeti (po čelopećini) ne znam dal’ bi bilo toliko ugodno iako ima dosta raslinja koje bi moglo pružati ugodnu sjenu. Sa zadnjim zarakama sunca samo se oprostili od penjališta te prateći lokalne penjače do parkinga se vratili kraćim putem. Koji je (usput budi rečeno) puno strmiji od onog kojim smo mi došli. To je razlog zašto ga nismo našli kad smo se spuštali je bio što su mjesto na kojem se spaja sa glavnom stazom kamuflirano. Vjerovatno iz sigurnosnih razloga da ne bi neki putnik namjernik (Čeh) pokušao proći tu rutu u japankama. Kad se podvuče crta, jako lijepo mjesto za penjanje, ali i za edukativnu šetnju čisto planinarski. Jedina zamjerka je tunelarina koja sa plaća u oba smjera, a skuplja je od relacije Zagreb – Karlovac.

Krešimir Radeljić